Postati čovjekom

Neki džin je htio da krati vrijeme, ali kada je došlo do toga, natovario je na sebe težak zadatak. Jer džinn je bio jak, i rekao je sebi: „Budi stijena!“ I tako su džini postali stijena.
Ali kad je bio stijena, ubrzo se osjetio usamljenim. Ostavljen u divljini, njegova nesposobnost da djeluje, nedostatak slobode i nedostatak iskustva su ga boljeli. Za džin je to bio užasan zatvor.
Mnogo godina džini su morali vježbati strpljenje da postanu nešto drugo. Nije da kroz stijenu nije iskusio život, jer i stijena živi, i stijena se mijenja, ali stijena je stijena; stijena nije džin.
Kroz tisuće godina strpljenja, stijena se polako rastapala i raspala na zemlju. A kada je džin izrastao iz ove zemlje kao biljka, bio je sretan da izraste u drvo. Džinn je bio tako sretan kada je shvatio kako može postati sa stijene na drvo. Tek sada je mogao u potpunosti uživati ​​u zraku i njihati se na vjetru. Smiješio se suncu i radosno kupao kiša. Bilo mu je drago što može roditi voće i cvijeće.
Ali u isto vrijeme, njegova urođena čežnja još nije bila zadovoljena. Nikad se nije prestao nadati da će jednog dana uspjeti izaći iz zatočeništva koje ga je držalo ukorijenjenog na određenom mjestu i ograničavalo mu slobodu kretanja. Dugo, dugo vremena džin je čekao da bude oslobođeni ovog ograničenja. Iako je ovaj život kao drvo bio bolji, to nije bilo iskustvo za kojim su džini žudjeli.
Ali na kraju se plod raspao, a dio ploda postao je mali crv. Džinn je bio sretan kada je osjetio da se može pomaknuti; da više nije bio ukorijenjen na jednom mjestu i da se nije bio imobiliziran. I dok je taj crv disao i sjedio na suncu, izrasla su mu krila i počeo je letjeti. Džinn je bio još sretniji kada je shvatio kako on sve to može.
Od jednog iskustva do drugog letio je kroz zrak i iskusio život kao ptica koja sada sjedi na drveću. I kako mu se sve više sviđao život na zemlji, postao je teška ptica koja nije mogla letjeti; hodao je zemljom. Težina ga je učinila kopnenom životinjom. Bio je jako sretan jer se, budući da više nije ptica, mogao suočiti sa svim ostalim životinjama koje su ptice htjele ubiti.
Na kraju, kroz razvoj postupne obraćenje, džini su postali čovjek. I kao čovjek, pogledao je oko sebe i pomislio: „Sada sam postao ono što mi je suđeno biti. Jer kao džin, sada mogu vidjeti sva ova različita tijela koja sam uzeo da postanem slobodniji, da postanem empatičniji, da postanem osjetljiviji, da razumijem stvari i još više uživam u njima. Ne postoji bolje vozilo za to od ovoga.”
Ali ubrzo je pomislio: „Čak ni ovo nije pravo vozilo, jer ako želim letjeti, nemam krila, a ipak silno želim letjeti. Hodam zemljom, ali nemam snagu lava. I sada shvaćam da pripadam nebu, ali ne znam gdje je.“
Ovo je natjeralo džina da krene u potragu za onim što mu je nedostajalo, sve dok konačno i konačno nije shvatio: „Uvijek sam bio isti džin, u stijeni, u drvetu, u ptici, u zvijeri; ali bio sam uhvaćen, i oči su mi bile zastrte tako da nisam prepoznao vlastitu prirodu. Kao rezultat toga postajući čovjekom, počinjem shvaćati da sam bio džin. Pa ipak, u ovom životu kao ljudsko biće također nalazim veliko ograničenje, jer nemam slobodu da se izrazim, ni slobodu kretanja, ni onaj život na koji se može osloniti, ni pravo poznavanje stvarnosti.“
I upravo ta misao ga je dovela u njegovo pravo područje, a to je život džina; i tamo je stigao s držanjem pobjednika, s dostojanstvom vladara, sa sjajem kralja, s počastima cara, i shvativši: „Unatoč svemu što sam prošao, uživao sam u tome, Imao sam iskustva, čak i ako sam morao patiti, i prepoznao sam bit i postao ono što jesam.“
Ima jedna stara sufijska izreka: „Bog je spavao u kamenu, Bog je sanjao u drvetu, Bog se osvijestio u životinji, ali Bog je sebe tražio i prepoznao u čovjeku.“

iz 12 tomova „Sufijske poruke“ Pir-o-Murshid Hazrat Inayat Khana